Pogled unazad.

Nije se dugo zadrzao kod njih. Otisao je kuci prije nego sto se Milena vratila. Rekao je Benjaminu kako ce ici u grad, medjutim bio je preumoran i sve sto je zelio je da se srusi u krevet. Ali u snovima ponovo se nasao u onoj cudnoj sumi, pred svim onim vratima koja je otvarao u snu, samo sto se ovaj put nije penjao na vrh nego je silazio s vrha, istim putem, otvarajuci isti vrata, vracajuci se istim stazama. Sve je bilo isto,  i provalija na desnoj strani i lisce na drvecu koje je mijenjalo boju. Ponovo isti strah ga je uhvatio, ista panika. U snu je bio svjestan da se vraca,da se vec jednom bio popeo i da je vec jednom prolazio kroz to. Samo sto je vrata mnogo teze otvarao. Koracao je brzo i razmisljao naglas govoreci kako je vec jednom sve to radio. Sam se sebi cudio u snu.
Probudio se jako kasno. Vjetar je sibao otvoreni prozor. Vani se mrkli mrak borio sa svjetlima ulicnih svjetiljki. Na nebu nije bilo niti jedne zvijezde, cak je i mjesec bio negdje sakriven, progutan u tami. On je samo stajao nalonjen na prozoru i promatrao sve to dok mu je vjetar razbacivao kosu na sve strane, bacajuci mu je u oci. Jos uvijek je bio pod utiscima sna. Vrlo dobro se sjecao proslog sna, svaki detalj sa ovim upravo odsanjanim je bio identican, isti. Nesto novo u snu bilo je samo to sto se vracao niz brdo , sto se nije penjao uz brdo kao u proslom. Ali, u proslom snu se uspio popeti i izaci na zadnja vrata, ugledavsi samo stijene, kameni prasinu. Beskaj prasine. U ovom snu kao da je sebe odnekud posmatrao kako se vraca, ali nije sanjao da se vratio, da je izasao na vrata na koja je prvi put usao. Samo je neumorno koracao , koracao i koracao...
Pozelio je ponovo zaspati i ponovo sanjati. Ali nije islo. U usima je cuo ubrzane otkucaje vlastitog srca, stajao je tako nekoliko minuta a onda je zatvorio prozor i otisao u kuhinju. Bio je preumoran a zaspati ponovo nije mogao. Znao je da ujutro mora rano na posao i to ga je jos vise nerviralo. Napravio je sebi caj od kamilice, sjetio se da je mama uvijek pila taj caj kada nije mogla zaspati. Bio je ljut sam na sebe sto je zaspao. Pomislio je kako ce na poslu ujutro biti kao "krepana macka" i dodatno se oneraspolozio. Pomislio je cak i na tablete za spavanje, ali nije imao nikakve druge osim onih protiv bolova. Sve tablete koje je imao je popio one teske noci, a susjed je bacio par onih koje su ostale, tako da se oslonio samo na caj.

-"Meni ovaj novac uopce ne treba. U banci imam dovoljno za godine i godine sjedenja i izlezavanja. Moj otac mi je ostavio i kucu i vikendicu, i taj novac koji se talozio na racunu godinama. Cak i firmu koju je dijelio sa svojim bratom tj mojim stricem mogu nazvati svojom. A nikada je nisam niti vidio niti znam o cemu se radi. Ne zanima me. Niko me nije zvao niti pitao za to. Nadam se niti da nece. Uglavnom, vidim da nije propala do sad. Da jeste, cuo bih. Ali ne mogu samo tako biti sam u onolikoj kuci, ne mogu vrijeme provoditi svaki dan iduci na groblje, i vracajuci se medju svoja cetiri zida." -govorio je Igor u jednom dahu.  Benjamin ga je slusao i gladio jednom rukom malisana po glavi.
-"Zato cu ja svoju placu davati vama, znam da ni Milena ne radi, a meni kao sto znas..."-tu ga je Benjamin prekinuo.
-"Ti si meni vec dovoljno dao,dovoljno mi pomogao. Pruzio si mi ruku i digao me, dalje moram sam,  kad vec mogu, i hocu. Zaista od srca ti hvala za sve, ali to bi bilo previse."-odgovorio mu je. Igoru se cinilo kao da ga je uvrijedio s tom svojom ponudom.
-"Nisam nista lose mislio... A i zelim da se oduzim i ja nekako Mileni a i tebi sto me tako lijepo hranite pa se ja debljam kao nikad prije..." -okrenuo je na salu, na sto se Benjamin nasmijao i odmahnuo rukom, i rekao:
-"Radije pomozi nekome kome je potrebnije nego nama. Meni si pomogao. Ja nisam jedini, znas i sam."
-" Novac je prokletstvo najvece, a s druge strane bez njega se danas ne moze. Zbog novca se ljudi mijenjaju, mjere, drugacije se ponasaju jedni prema drugima. Uvijek sam imao sve, a sada mi je, kad je novac u pitanju dovoljno samo da imam onoliko koliko mi je potrebno za zivot. Ja tako hocu i ja sam tako odlucio. "-sporo je,i tiho pricao Igor.
-"Pola one djece sa ulice koja prose i mole za koji novcic, sav taj novac odnesu roditeljima. Poznajem par njih ciji ocevi to sve potrose na pice, popiju, a ako se slucajno vrate kuci bez novca, dobiju batine.  Zar to nije tuzno? "-nastavio je Igor a Benjamin je odgovorio kako ima raznih sudbina i kako je to svakodnevnica ; kao da je to normalno i kao da uopce nije vazno. Igor se opet rastuzio. Njegova osjetljivost s vremenom je sve vise i vise rasla.  Nije mogao protiv sebe.

Kad bi ga neko upitao koliko je vremena proslo od trenutka kada je zatvorio oci i prepustio se Floydima plivajuci u tami skrivenoj ispod ocnih kapaka , do onog kada ih je otvorio i susreo se sa zrakama sunca sto su se provlacile kroz navucene zaluzine na prozorima, izgubio bi se. Mozda je u pitanju bilo par minuta, mozda cak i sat, a mozda i vise. Srecom pa ga niko nije pitao. Ostao je lezati slusajuci Hey you i posmatrajuci sitne cestice prasine koje su letjele svuda po dnevnom boravku, otkrivene suncevim sjajem. Uzivao je prateci to njihovo lutanje , lijevo, desno  , gore, dolje, u krug... Cak i to ga je, uz tu muziku, smirivalo. Sam sebi je bio smijesan.

Pogledao je na sat. Bilo je skoro cetiri popodne. Ostao je jos petnaestak minuta lezeci a onda je ugasio muziku i otvorio prozor. Ostavio ga je otvorenog i krenuo prema Mileninoj kuci. Sam se sebi cudio kako uopce ne osjeca glad. Kod kuce je bio samo Benjamin i najmladje dijete. Lezali su  jedno pored drugog i gledali TV. Milena je otisla s djecom u park, tu blizu, u naselju. On je ostao kod kuce sa najmladjim malisanom, koji je imao oko godinu i pol.
-"Ovaj ce mali radije zuriti u TV satima nego izaci vani. Ali dobro, barem miruje i suti. Ne zali se hehe... "-progovorio je Benjamin smijuci se.
-"Milena ce sutra upisati ono dvoje u skolu. Sve je nekako doslo na svoje. Ne znas ni sam koliko sam ti zahvalan." -dodao je.
Igor se samo nasmijao. Benjamin ga je pitao je li gladan na sto je ovaj odvratio da ce jesti kasnije.  Otisao je do kuhinje i uzeo sebi sok te sjeo s njima. Posmatrao je malog djecaka, i Benjamina pored njega. Disali su u istom ritmu, tiho, mirno, spokojno, samo su dizali i spustali stomak,sto je izgledalo smijesno.
Upitao je Benjamina kolika mu je placa, dnevnica, ili kako ga vec placaju.
-"400"...-odgovorio mu je i okrenuo se prema njemu, -" A tebi" ?
-"300, plus jos nesto sice za prekovremeno".-nasmijao se Igor.
-"Ja sam zadovoljan da je i 200 , ma i 100 KM. Tako ti je to valjda kad godinama imas prazne dzepove. I sam se sebi cudim kako sam prezivljavao sve te godine. I ja , i moja djeca."-prozborio je Benjamin i stavio ruku na celo.   Malisan pored njega i dalje je gledao TV kao hipnotiziran.
-"Da ne trepne ponekad, i da nema onog stomacica koji se dize i spusta dok udise i izdise zrak, covjek bi, dok ga tako posmatra, pomislio da je lutka."- rekao je Igor Benjaminu. Obojica su se nasmijali na sav glas.

Tonuo je u mislima i zamisljeno gledao prasinu na podu. Krenuo je laganim korakom kroz park. Na putu do kafica u kojem radi Benjamin sreo je par svojih starih drugova iz skole. Htio je pozdraviti ih, ali okrenuli su glavu. Nije ga iznenadila njihova hladnokrvnost, niti pogled koji su bacili na stranca kojeg su sreli, na stranca koji se nekad zajedno sa njima smijao u skolskim hodnicima. Ostao je taj tren zapecacen u vjetru, tren bez zvuka i bez ijedne prozborene rijeci. Samo tupi pogled u ime svih bacenih godina. Sta se to promijeni u ljudima? Stisnuo je saku i nastavio istim korakom dalje. Stigavsi u kafic popio je jedno pice za sankom sa Benjaminom, koji jos nije bio zavrsio posao. Nije mnogo pricao. Samo je promatrao ljude. Ni Benjamin nije bio puno pricljiviji. Odbrojali su i te zadnje minute i napokon krenuli kuci. Benjamin je putem pricao kako jedva ceka da dodje kuci, kako je pozelio djecu i Milenu. Pitao je Igora kako je prosao prvi dan, na sto je on odgovorio zargonski, "Srednja zalost", i nasmijao se.  Kad su stigli u svoju ulicu, Igor je umjesto kod Milene produzio svojoj kuci. Benjamin ga je uporno zvao na rucak, govoreci kako se ponasa bezveze jer zna da Milena kuha i za njega i da je njena kuca i njegova kuca, da ne smije pored njih biti sam kod kuce, no Igor je bio odlucan,  zelio je samo mali trenutak tisine u svojoj praznoj kuci. Rekao mu je da ce se prvo istusirati pa ce doci kasnije. Benjamin je slegnuo ramenima i upozorio ga: "Nemoj da ne bi dosao". Igor ga je pozdravio osmijehom i usao u kucu. Pozurio je u kupatilo da se istusira. Nakon toga legao je u dnevni boravak, stavio dlanove pod glavu i gledao u plafon. Nekoliko minuta uzivao je u tisini, nije ni o cemu razmisljao. Otisao je u sobu po CD-ove. Ubrzo su prostoriju preplavile psihodelicne melodije Pink Floyda. Tako su mu godile u tom trenutku. Sjetio se  majice koju mu je darovala majka; to je zapravo bila njena majica koju je ona davno dobila od svog tadasnjeg decka. Kada je prepoznala njihov zvuk koji je dopirao iz Igorove sobe, otrcala je u potkrovlje i iz stare kutije sa njenim najdrazim stvarima izvukla tu majicu koju je skoro pa bila i zaboravila, te je poklonila Igoru. Uvijek ju je nosio. Sada je vec spakovana negdje u ormaru. Pozelio ju je naci, ali bio je previse umoran. Ili mozda samo lijen.
-"Kasnije cu je potraziti... Sada hocu samo da uzivam."-prosaptao je gledajuci u plafon. Zatvorio je oci i prepustio se. Zaboravio je i na Benjamina, i na Milenu, i na rucak... Na sve.